- 1 SPOMINANJE NA RODNI KRAJ – Bedřich Sič – br. 14
1 SPOMINANJE NA RODNI KRAJ – Bedřich Sič – br. 14
Sada ništo oš z našega živuota va seli.
V zimi, kad je zamrzlo, tako su se dica hodili fůzat za vrti sela. Va bivaluoj staroj Dinji je ostalo po velikoj vuodi sevaljek dost velikich mlakof, s vuodu, ka je zamrzla a mi dica sme imali kamo hodit, se na lied pofuzat. Takaj va jielovačnoj mlaki, na druguom konci sela, kade je se nikda pred 100 ljeti vikopav jielovač, na dieljanje nevipaljenich ciglov. S tich su onda oš stavljali naše hižice, tamo je stala vuoda. V zimi je se tamo lipo fuzalo. Mi sme imali va šoljinach natučene brukvice a na kramfliku željezne puodkovice. To je bilo na ledi lipo fuzanje. S puodkovicami sme dielali ljepe kosirke. Brusle je imav malokduo, za to da su bile drage.
Pro šenkire je se vsjaku zimu ledovalo. To su hlapi va zamrznutoj staroj Dinji, na kraji sela visikali ljed na kuse velike, ča muoru dva skupa, na kuonjski vuoz naložit. Ti su piest velik. Stara rozpletjena vuna, je se namotala na, va sredini pomačkani papir.
Da se nerozpletie, je se lipo buchtac obšiv, va male štverečke, sakojačkimi farbami z vune, nebo neg s koncom. S tim buchtacom su se vimišljale sakojačke igračke. Mi sme se ur onda s tim igrali, ča je današni ljudovi sport va Ameriki a Kanadi, "baseball", ki tamo igraju cjeli klubi. Misme tomu govorili na cjelja. Na kopanu v ljeti ur ni bilo lazno, za to da sme morali pomagat na lapti rodičom, nebo past krave, nebo pripravljat krmjenje pro blago.
Neg starijim hlapcuom a divičicam je ljeto utieklo kod vuoda. Cjev tajedan su morali pomagat rodičom. Nek nedilja a svietki su se svetili. To su si šli k svietoj maši a mimo krmenja blaga se ni ništ dielalo. Kad ni bila va seli nijedna muzika, ani v susiednich selov ne, tako je to bilo najbolje viužito, k oslavenju svietka jednoga s kamaradov. Po takovom oslavenju, je to va glavi nek gorilo od pitia.
Sada nešto iz našeg života u selu.
U zimi, kad je smrzlo, djeca su se išla klizati na led iza vrtove sela. U bivšoj staroj Dinji ostalo je uvijek nakon poplave dosta velikih kaljuža s vodom koja je zamrznula i mi djeca smo se mogla klizati na ledu. Voda je bila također u ilovastoj jami na drugom kraju sela gdje se prije sto godina pridobivala ilovača za obradu nepečenih cigala. Od ovih cigala su se gradile naše kuće. U zimi se tamo dobro klizalo. U cipelama smo imali zakovice i na potpeticama željezne potkovice. To je bilo lijepo klizanje. S potkovicama smo kružili lijepe lukove. Klizaljke nisu imali svi jer su bile dosta skupe.
Zimi se za gostioničare dobivao led. Gospoda je na zamrznutoj Dinji sjekla sjekirama led na komade koje su njih dvojica natovarile na kočiju. Bile su velike kao šaka.
Stara raspletena vuna se namotala oko zgužvanog papira. Da ne bi se raspletala, onda su se na loptu šili vunom ili samo koncima male kvadratiće iz šarene vune. S ovom loptom smo smišljali razne igre. Mi smo već tada igrali nešto slično kao što je današnji nacionalni sport u Americi i u Kanadi – baseball, koji tamo igraju cijele klubove. Mi smo ovu igru zvali „na cjelja“. Za nogomet nije bilo ljeti dosta vremena jer smo morali pomagati roditeljima na polju, pasti krave ili pripremati hranu za blago.
Samo starijim dječacima i djevojkama prošlo je ljeto brzo. Cijeli tjedan su morali pomagati roditeljima. Samo nedjelja i blagdani bili su slobodni. Išlo se na misu i osim hranjenja blaga se ništa ne radilo. Kad nije bilo u selu ni u drugim selima zabave s glazbom, onda se slavio imendan nekog prijatelja. Poslije ove proslave imali su svi mamrluk.