1 SPOMINANJE NA RODNI KRAJ – Bedřich Sič – br. 9

Kako je se s našimi ljudi pri tuom zahajalo, muoru oš danas žijući pametniki to dosvidočit. Kad je se jedan Hrval braniv odsunu, da ni nikomur ubliživ, ani ništ špatnuoga udielav, da se neda nikamuor preselit, su ga v noti šandari odpeljali a zaprli. Rano su auta pristavili, žena prestrašena jes toga omdlila. Dica su se maje za suknje držale, a plački kukali kako se nim nihov duomov na auta naklada. A ča s robu ka se oš ni pruobrala? Miesto da bi ji pomuogli, su ju spruosto aj s dicu na auto naložili. Ona je predsa patrila k inventaru. Aje se šlo. Až su bili presieleni na miesti su jim muža propuštjali. To je nek jedan pripad.

Vsaki stan je svoje pruoživ a nihova dica to nieťeju do smrti zabit, kako su va vaguoni, na sieni, slami, aj s blaguom, nikde na železnici stali a čiekali. Niki aj veť nek 8 dan, nek je se pruo nje našlo miesto, kamo se muoru naselit. Pri tuom se nich nikduor ni pitav, jeli imaju ča ist nebo pit.

Na Breclavskom okrese, su bili ovuoga trapenja žijući Hrvati zašparani. Pri tuom bivaju takaj na samoj Rakuskoj granici. Danas sme se mi ovde z celuoga svita zišli da si pripomieneme to strašno zlo kuo su oni na nas udielali. Ne s puomstu v našich srcah, nebo aj oni su zabludili a mi sme njim ur davno odpušťali. V cieloj Evropi su se narodi pom inili a sljubjuju si na veke pritieljstvo. V Sovjetskom Savezu je komunisticka strana priznala, da Stalin nepravom preseliv narode. Nek ovde u nas, komunisticka strana do danas niebi rada priznat krivicu, ku je na našoj maloj narodnoj manjini udielala. Mi mijime da je najviši čas, da se tako stane. Ča sme mi v Evropi najveť, zakrivili? Naši ljudi nisu republiku opustili, ale ona nas!

Naša dica su se poženili s Čehi, rakušani a s drugimi narodi a hrvatski ur jako nieznaju. Ale je to naša krivica? Tim da su nas po cielom svitu rozignali nam ni bilo moguťe se dalje udržat. Tim nisme nek mi zgubili ale aj zemlja Morava je sada za Hrvate ubožija a gduogod bude jednuč njie narodopis pisav a čijich potomki Moravani, se nieťě govorit istinu, ako aj nas Hrvatov nespomiene.

Prijevod

Kako se prema našim ljudima ponašali, mogu posvjedočiti još danas živeći svjedoci. Kada se jedan Hrvat branio raseljenju da nikomu nije naudio i da se ne hoće preseliti, onda su ga žandari u noći odvedli i zatvorili su ga. U jutro su došli automobili, prestrašena žena je onesvijestila. Djeca su se držala majčine suknje i plačući su gledala kako im krcaju njihov domov na automobile. I što sa ženom kad se još nije probudila? Umjesto da bi joj pomogli,  nepristojno su ju nakrcali s djecom na automobil. Ona je također dio inventara. I išlo se. Kad su stigli na mjesto, njezina supruga su pustili i mogao je ići k obitelji. To je samo jedan slučaj.

            Svaka je kuća proživjela svoje i njihova djeca nikad neće zaboraviti kako su bili u vagonu na sijenu, slami, s blagom, stajali su negdje na željeznici i čekali su. Neki više od osam dana dok su za nje našli mjesto kamo su ih mogli preseliti. Nitko se nije pitao da li imaju nešto za jelo i piće.

            U kotaru Breclav bili su Hrvati ove patnje pošteđeni. Usto su također živjeli kod same austrijske granice. Danas smo se ovdje sreli mi sa čitavog svijeta da bi smo se podsjetili na strašno zlo koje su nam učinili. Ne s osvetom u našim srcama, jer takoder oni su zabludili (zalutati = zabloudit?), mi smo im već davno oprostili. U čitavoj Europi su se narodi pom inili (?) i obećali su si vječno prijateljstvo. U Sovjetskom Savezu je komunistička stranka priznala da je Stalin nepravedno raselio narode. Dok kod nas komunistička stranka do danas nije priznala nepravednost koju je uradila našoj maloj narodnoj manjini. Mi mislimo da je pravi čas da bi se to dogodilo. Što smo mi u Europi zakrivili? Naši ljudi nisu ostavili republiku, nego ona je ostavila nas!

            Naša djeca su se oženila s Češima, s Austrijancima i drugim narodima i hrvatski jezik već ne znaju. Ali je li to naša krivnja? Time, da su nas po cijelom svijetu raselili, nismo se mogli dalje sačuvati. Time nismo izgubili samo mi, nego je također Moravska izgubila nas i bilokakav čovjek, tko će pisati njezinu etnografiju, naprimjer njezini potomci, neće govoriti istinu kad također na nas ne podsjeti.