1 SPOMINANJE NA RODNI KRAJ – Bedřich Sič – br. 7

Takaj ovde se nikim nimcuom, za vojske ni ljubilo česki pisanie, tako suto dlietom pretiesali a po vojski 1945, se to zopet ni tim drugim ljudim ljubilo da je to bilo prepisano na nimški jazik, tako su to zkratka zničili. Po našem visieljienju, su oš aj 45 fotografiov vzpominanieh vojakov vitukli.

K ovuomu spomeniku je se sako ljieto hodilo oslavovat 28.10. založenie Československe republike. Lampionove pruvody od škuole až k spomeniku je se šlo s muziku. Tamo je se govorilo zopet trimi jaziki: Direktor škuole - česki, za Hrvate hrvatski a za Nimce nimški. Ur kot dica sme se naučili česki a nimšski tako da sme si govorili tri riči. Mi Hrvati smes simi našimi susiedi dobro vihajali. Ale mi sme sevaljek na svoje hrvatstvo jako držali a nisme si to dali 400 liet od nikogar ziet. Ba naopak, kad je se k nam niki tuji priženiv tako su dica njeguove dicie, skoro sevaljek ur bili Hrvati. Tomu svidočiju aj nike naše česke a nimške imiena. To je svidočanstvo da je naša rič bila vitalna a za nas Hrvate ta najlipša. Mi sme v nikišporskom kraji bili jedini Slovani a Nimci zbog toga, nisu bili ti najsritniji. Oni su, na, nas gliedali kot manje vridne a pri tuom su oni govorili nek jednu rič. Naše tri sela su bile čiste a sporiedane a naši ljudi su se čuda lipše oblikali nek naši susiedi. Tojeva njih budilo zavist a od žuči su se nam smijali, kako sme mi hodili opraveni. Josef Kivana ki je v prošlom stoleťu kot prvi napisav knjige o nošnjah Moravskih Slovakov veli da sme njim mi Hrvati z Frielištofa, Prerave a Dobruoga Puolja dali te čedijene hlače, na kie su oni danas tako pišni. Ale na to je se sada friško zabilo. A česki spisovatel Jan Herben ki je v lieti 1882 biv v naših trih selah a je za nas pisav v časopisu Matice moravské va článku "Tri chorvatské osady na Moravě" nas svojim sunarodovcom, ki su onda, tako da je dostanu na buolje miesta, pošiljali svoju dicu, v nimške škuole a tako propadali germanizmu, dava za primer kako si udržat svoju narodnost.

Prijevod

Tako se nekim Nijemcima za vrijeme rata nije sviđao češki natpis, onda su ga istukli dlijetom i nakon rata u 1945. godini se ponovno nije sviđalo drugim ljudima da je to prepisano na njemačkome, onda su to opet također uništili.  Nakon našeg iseljenja istukli su još 45 fotografija naših vojnika koji su pali. K ovom spomeniku se išlo svaku godinu 28. listopada slaviti osnivanje Čehoslovačke.  Lampionske povorke išle su s glazbom od škole ka spomeniku. Ovdje se govorilo tri jezika – ravnatelj škole na češkome, za Hrvate na hrvatskome i za Nijemce na hrvatskome. Već kad smo bili djeca smo, naučili smo češki i njemački, onda smo govorili tri jezika. Mi Hrvati smo imali s našim susjedima dobre odnose. Mi smo naše hrvatsko dobro očuvali i nitko nam ga 400 godine nije uzeo. Čak suprotno – kad se među nas netko oženio, onda su njegova djeca postali već gotovo uvijek Hrvati. O tome svjedoči također neka češka i njemačka imena. To je svjedočanstvo da je bio naš jezik vitalni i za nas Hrvate najbolji. U mikulovskom kraju smo bili jedini Slaveni i zbog toga Nijemci nisu bili najsretniji. Oni su nas smatrali manjevrijednima i usto govorili samo jedan jezik. Naša sela su bila čista i uredna i naši ljudi su se odijevali bolje nego naši susjedi. Oni su bili zavidni i rugali nam se kakvu nosimo odjeću.  Josef Klvaňa, koji je kao prvi u prošlom stoljeću pisao o nošnjama moravskih Slovaka, kaže da smo im mi Hrvati iz Frielištofa, Nove Prerave i Dobrog Polja dali ove crvene hlaće kojima se danas tako ponose. Ali na ovo se brzo zaboravilo. I češki spisatelj Jan Herben, koji je bio u 1882. godini u naša tri sela i koji je o nama pisao u časopisu Matica moravska članak „Tri hrvatska sela u južnoj Moravskoj“, na nas upozorivao svoje sunarodnjake, koji su se željeli podići na bolja mjesta, slali su svou djecu u njemačke škole i tako su se germanizirali, na to kako očuvati svoju narodnost.