SPOMINANJE NA RODNI KRAJ – Bedřich Sič – br. 4

kniga

Site: E-learning moravské chorvatštiny
Course: Jezik moravskih Hrvata - primarni tečaj
Book: SPOMINANJE NA RODNI KRAJ – Bedřich Sič – br. 4
Printed by: Guest user
Date: Tuesday, 21 September 2021, 07:53 AM

Table of contents

1 SPOMINANJE NA RODNI KRAJ – Bedřich Sič – br. 4

Glavnu uličku kaje se tiegla od silnjice k crikvi su zvali "v Seli". Tamo su imali velike stane a gospodarstva ti najveti pauri. Današnja crikva je bila postavena za purgamastra strica Luovre Slunskoga. Na tu crikvu su naši ljudi čuda liet, oš za staroga Rakuskoga šparali zato da je njim stara crikva bila maljunka. Od stare crikveje ostav nek turam stati zato da "památkový úřad" ni dozvuoljiv da se zruši. Za stavljanja crikve su gospodin Navrátil služili mašu v kuosni, ta je bila imanje fare. Tamo sme se ale oš veť mačkali. Zato je pak v nuovoj crikvi bilo za sakoga dost miesta. Mramorov oltar v našu nuovu crikvu su darovali teta Minka Slunska, ča su bivali v Seli Nr 58. A šumastrice v penzijuoni Karolina Adametz, nimica ka je va Frielištofi čudaliet učila naše maje a babe višivat a se druge ručne prace. Onaje si va Frielištofi kupila stan a je med s nami až do svoje smrti živila. Si Frielištofci su pri zbiranju darovali na dvi postrane statue. Tako je naša nuova crikva bila vibavena tako da su mogli duoli v škamlah sidit ale čuda hlapov je sidjevalo guori na pavlačah. Školarki su morali stat pred oltarom, hlapci z jedne a divičice z druge strane. Da hlapci nebudu rušili mašu su na nje dogledivali crikvienšťak stric Luovre Pavlata. K maši sme si mi Hrvati radi zajačili. Kad je nas skoro tisuťe zajačilo marijansku jačku, tako lipo jačenje se anji na putnih miesti ni čulo. Hned pri vrati po livoj strani crikve je visiv kip ki je nam namuoljav akademski muoljar Othmar Ružička. Je to kip kade Hrvati oplakuju svoje pale v prvoj vojski. Ružička je biv bečan ki je va Frielištofi imav stan a je v seli muoljav naše Hrvate v njihovoj nošnji. Njeguovi kipi su visili v tih najpoznatijih galerijah v Evropi. Z stare crikve su v nuovu preselili aj divicu Mariju Trihrastsku. K Trim Hrastom sme mi Hrvati s tu divicu Mariju hodili sako lieto na put. Nek škuoda da va nuovoj crikvi nisme imali pro njih portal s vitrinu kot va staroj crikvi. Put k Trim Hrastom je trvala četire dni. Ljudi su si zieli jidlo s suobu, to je se napakovalo v driviene kufre kie su si naši visluženi vojaki doniesli z vojančine a s kuonjskimi vuozi su muoj ťaťa a drugi za prociesiju v truhli vozili divicu Mariju, relikvije, dieke, kufre a se ča su ljudi na tu puť prahali. Na puť je se hodilo, nigduor se ni voziv, nek kad nikdo ur ni vet mogav, je si hipac na vuozi odpočinuv. Vuozov je sevaljek šlo tri až četiri. K relikvijam je patrila lipa plachtička na kuoj je bilo s zlatim koncom višito: "Svieta Maria muoli u Buoga za nas". Pri Trih Hrasti su putnjiki kupili vienac s mašljami a družice su ovienčanu divicu Mariju nosili na nosilah v crikvu. Pri tom su jačile marijanske jačke čudakrat s muziku.

Prijevod

Glavnu ulicu, koja se potezala od puta prema crkvi, smo zvali „va Seli“. Tamo su imali velike kuće i gospodarstva ti najveći seljaci. Današnja crkva bila je sagrađena za vrijeme gradonačelnika strica Lovre Slunskoga. Za ovu zgradu naši ljudi mnogo godina, već za vrijeme stare Austrije, trošili zato da im je bila stara crkva mala.  Od stare crkve morao ostati toranj jer ured za zaštitu spomenika nije dopustio da će biti srušen. Za vrijeme gradnje crkve služio je misu  gospodin Navrátil u žitnici, to je bilo imanje župnog stana. Tamo smo se morali još više gužvati. Ali zato je bilo u novoj crkvi dosta mjesta za svakoga. Mramorni oltar u našu novu crkvu darovale teta Minka Slunska, koja je živjela u selu br. 58, i bivša učiteljica u mirovini Karolina Adametz, Nijemica koja je u Frielištofu učila mnogo godina naše majke i bake vesti i druge ručne radove. Ona je kupila u Frielištofu kuću i među nama je živjela do smrti. Svi građani Frielištofa darovali su novac za oba kipa na stranima. Onda je bila naša crkva spremna tako da su oženjeni muškarci mogli sjediti na klupama ali mnogo muškaraca je sjedilo gore na galeriji. Školska je mladež morala stajati ispred oltara, dječaci s jedne i djevojke s druge strane. Da ne bi dječaci gnjavili misu onda je nadzirao crkvenjak stric Lovro Pavlata.  Na misi smo mi Hrvati rado pjevali. Kad nas je bilo oko tisuće i pjevali smo marijansku pjesmu, onda se tako lijepo pjevanje ni na svetištima nije čulo. Pored vrata nalijevo visjela je slika koju nam je naslikao akademski slikar Othmar Růžička. Na slici su Hrvati koji oplakuju svoje pale u prvoj svjetskoj vojni. Růžička je bio Bečanin koji je imao u Frielištofu kuću i u selu je slikao naše Hrvate u narodnoj nošnji. Njegove slike su visjele u najpoznatijim galerijama u Europi. Iz stare crkve su preselili također djevicu Mariju Trihrastsku. K Trima hrastovima smo mi Hrvati s ovom djevicom išli na hodočašće. Nažalost nismo imali u novoj crkvi za nju portal s vitrinom kao u staroj crkvi. Hodačašće k Trima hrastovima je trajalo četiri dana. Ljudi su uzeli sa sobom hranu, ovo se zapakiralo u drvene kovčege koje su naši vojnici donijeli iz vojne i s kočijom je moj tata i drugi vozili djevicu Mariju, relikvije, pokrivače, kovčege i sve što ljudi trebali za hodočašće. Na hodočašće se išlo pješice, nitko se nije vozio, kad netko nije mogao dalje ići, mogao se na kočiji odmoriti. Kočije su uvijek bile tri ili četiri. Među relikvijama bila je također lijepa zastavica na kojoj je bilo zlatnim koncom izvezeno „Sveta Marija moli Boga za nas“. Kod Tri Hrasta  su hodočasnici kupili vijenac s vrpcama i neudane djevojke su nosile ukrašenu djevicu Mariju na nosilama u crkvu. Usto su se pjevale marijanske pjesme s glazbom.